Postoje obitelji u kojima se pitanje „Gdje je pokopan?” prenosi s generacije na generaciju. Uz sačuvanu fotografiju i uspomene ostaje želja za mjestom na koje se može doći, položiti cvijet i izgovoriti molitvu. Kada posljednje počivalište voljene osobe nije poznato, i najjednostavniji čin oproštaja ostaje nedovršen.
U Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku u subotu, 24. listopada 2026., predstavljena je monografija „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji” autora Mitje Ferenca i Uroša Košira. Djelo se bavi istraživanjem grobišta i sudbinama hrvatskih žrtava nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Predstavljanje je održano uoči obilježavanja stradanja na Daksi, povezujući temu knjige s bolnim dijelom dubrovačke povijesti.
Dubrovački biskup Roko Glasnović istaknuo je da ljudsko dostojanstvo traje i nakon smrti. Govoreći o kršćanskom oprostu, poručio je kako on oslobađa od mržnje i osvete, uz trajnu obvezu traženja istine i pravde. Profesor Marinko Marić podsjetio je na obitelji u kojima su se čekanje i neodgovorena pitanja prenosili među naraštajima.
Upravo nas ta obiteljska strana povijesti poziva da zastanemo. Iza svakog podatka o žrtvi bio je čovjek sa svojim svakodnevnim životom, odnosima i nadama. Njegovim najmilijima pripada pravo da doznaju što se dogodilo, a njegovim posmrtnim ostacima dostojan ukop.
Znanstveno istraživanje grobišta zato ima i duboku ljudsku vrijednost. Pažljivo utvrđivanje činjenica može pomoći obiteljima da dođu do odgovora koje dugo čekaju. Takav rad zahtijeva odgovornost prema dokazima, strpljenje i poštovanje prema svakoj žrtvi.
Za Dubrovnik, koji čuva sjećanje na stradale na Daksi, ova tema ima posebnu blizinu. Mjesta stradanja obvezuju nas na dostojanstvo u