Riječi utjehe | Treći nastavak serijala o strahu od smrti
Što Biblija govori o stanju mrtvih?
Kada izgubimo nekoga koga volimo, uz tugu se mogu pojaviti pitanja koja prije nismo postavljali. Je li naš pokojni svjestan onoga što se događa? Vidi li koliko nam nedostaje? Je li njegovo trpljenje doista završilo?
Takva pitanja zaslužuju pažljiv odgovor. Iza njih često stoji ljubav prema osobi koju bismo još jednom željeli zagrliti.
U ovom nastavku razmatramo biblijsko tumačenje prema kojem umrli počivaju bez svijesti do uskrsnuća. Pogledajmo na kojim se tekstovima ono temelji i kakvu utjehu pruža.
Zašto je Isus smrt usporedio sa snom?
Kada je govorio učenicima o Lazaru, Isus je rekao da je njihov prijatelj zaspao i da ga ide probuditi. Učenici su pomislili na običan san i oporavak od bolesti. Zato im je Isus otvoreno rekao: „Lazar je umro“ (Ivan 11,11–14).
Slika sna u tom je razgovoru povezana s Isusovom namjerom da Lazara vrati u život. On je znao da je njegov prijatelj umro, ali i da ga može probuditi iz smrti.
Za nas koji ostajemo, rastanak je bolan i stvaran. Isusove riječi ipak otvaraju mogućnost da taj rastanak neće trajati zauvijek.
Jesu li mrtvi svjesni onoga što proživljavamo?
U Propovjedniku 9,5 piše da „mrtvi ne znaju ništa“. Sljedeći redak govori da više nemaju udjela u onome što se događa pod suncem, a deseti da u grobu nema rada, razmišljanja, znanja ni mudrosti (Propovjednik 9,5–6.10).
Prema tumačenju koje slijedimo, ti redci opisuju prestanak svjesnog sudjelovanja u životu. Umrli ne promatraju naše nevolje niti proživljavaju novu bol zbog onoga što nam se događa.
Nekome tko se pita pati li njegova voljena osoba i dalje, takvo razumijevanje može donijeti olakšanje.
To ne umanjuje našu povezanost s pokojnikom kroz sjećanje. Njegove riječi, dobrota i sve što smo zajedno proživjeli ostaju dio našega života.
Što znači izraz „duša živa“?
U izvještaju o stvaranju piše da je Bog oblikovao čovjeka od zemaljskog praha, udahnuo mu dah života i da je čovjek postao živa duša (Postanak 2,7).
U tom se tumačenju izraz „duša živa“ odnosi na cijeloga živog čovjeka. Život ovisi o Bogu koji ga daje. Propovjednik 12,7 smrt opisuje obrnutim slijedom: prah se vraća zemlji, a duh Bogu koji ga je dao.
Povratak duha Bogu ovdje se razumije kao povratak životnog daha njegovu Davatelju, a ne kao odlazak svjesne osobe koja nastavlja živjeti odvojeno od tijela.
Zato se nada u budući život u ovom biblijskom razumijevanju oslanja na Božje obećanje uskrsnuća.
Počivanje koje otvara pogled prema buđenju
Prorok Danijel govori o buđenju onih koji spavaju u zemaljskom prahu (Danijel 12,2). Smrt se tako promatra zajedno s budućim Božjim djelovanjem.
To nam daje razlog da svoje pokojne povjerimo Bogu. Ne moramo zamišljati da negdje usamljeni prate prolazak godina ili da ponovno proživljavaju bolesti i rastanke.
Nama vrijeme bez njih može biti teško. Nedostaju nam u običnim trenutcima: kada bismo im nešto ispričali, zatražili savjet ili čuli njihov glas. Vjera ne zahtijeva da takvu čežnju skrivamo.
Možemo čuvati fotografije, govoriti djeci o njihovoj dobroti i zahvaljivati za ono što smo od njih primili. Uz sjećanje možemo njegovati i nadu u Boga koji ima moć vratiti život.
Za današnje razmišljanje ostaje pitanje: može li mi slika mirnog počivanja, uz obećanje buđenja, pomoći da svoje voljene s više povjerenja prepustim Bogu?
Sljedeće nedjelje nastavljamo temom: „Zašto je uskrsnuće temelj kršćanske nade?“
Izvori za pripremu — Institut za izučavanje religije, Religija.me:
- „Postoji li rešenje za strah od smrti?“
- „Šta se događa sa čovjekom kad umre?“
- „Uskrsavanje Lazara i reakcije na to“
- „Biblijske tematske bilješke“, odjeljak „Dvije smrti i dva vaskrsenja“
Datum: 4. listopada 2026.
Tekst pripremio: Branimir Kristović
Osmrtnice Dubrovnik